Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema Bačke i Banata

Divan je kićeni Srijem

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

VII. SUSRETI KNJIŽEVNIKA HRVATSKIH MANJINA S KNJIŽEVNICIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ

E-mail Ispis

U Rovinju je 14. 15. i 16. listopada ove godine održana kulturna manifestacija „VII. Susreti književnika hrvatskih manjina s književnicima u Republici Hrvatskoj“, na kojoj je među eminentnim  europskim književnicima sudjelovala i naša Sremica, književnica Ljubica Kolarić Dumić, rođena u Kukujevcima.

Na ovoj trodnevnoj tradicionalnoj književnoj manifestaciji svoje radove su predstavili Janko Crljenica, Stipe Cvitan, Jurica Čenar, Malkica Dugeč, Tripun Grgurević, Robert Hajszan, Zdravko Luburić, Mila Markov-Španović, Nevenka Nekić, Ivan Ott, Andrija Petković i Šimun Šito Ćorić.

Naša Ljubica Kolarić-Dumić predstavila je  svoj rad „Ostao je samo požutjeli članak“ u kojem se prisjetila događaja krajem rujna 1990. godine u srijemskom mjestu Kukujevci, kada je održana osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Obilježavajući dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Srijema Ljubica Kolarić Dumić je posebno naglasila činjenicu da su tijekom Domovinskog rata iz Srijema, Bačke i Banata protjerani mnogi Hrvati, ali da su jedino iz Kukujevaca istjerani svi.

Prozni rad Ljubica Kolarić-Dumić „Ostao je samo požutjeli članak“ donosimo u cijelosti:

 

„Ostao je samo požutjeli članak“

„Ne kanimo se seliti“ piše na požutjelom listu izrezanom iz nepoznatih novina. Ne znam tko mi je poslao članak, jer sam ja već sutradan, nakon događaja, opisanom u tom sačuvanom tekstu, otputovala u Rijeku. Maleni izrezak, tek kolika je dužina članka s ovećom fotografijom. Namjerno ili slučajno bez nadnevka i naziva novina? Tih je dana trebalo puno hrabrosti za sve, pa i za čuvanje obične novinske vijesti. Ja sam je sačuvala kao dragu uspomenu na zavičaj.  Tekst je veoma znakovit: „Jučer je u Kukujevcima, srijemskom selu nedaleko od Šida održana osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, što je nakon osnivanja Saveza u Subotici prva Mjesna organizacija u Pokrajini. Za tu prigodu, Kukujevci, čisto hrvatsko selo, bilo je okićeno hrvatskim trobojnicama, što lokalne vlasti dosad nisu dopuštale…“

„Prije početka rada osnivačke skupštine“, nastavlja autor članka „pročitana je izjava u povodu najnovijih događanja u Kninskoj krajini u kojoj se podupire legitimno izabrano rukovodstvo Hrvatske u nastojanju da smiri situaciju i zaštiti ustavni poredak Hrvatske. Apelira se na stanovništvo Hrvatske, posebno na srpski narod u Hrvatskoj, da svojim dostojanstvom dade doprinos smirivanju političke situacije. U tekstu se spominju riječi Bele Tonkovića, koji je govorio o brojnim nacionalnim manjinama Vojvodine“.

Završne su riječi članka: „On je potanje objasnio da su programska načela Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji se zalaže za političku, kulturnu i ekonomsku ravnopravnost Hrvata koji žive u Vojvodini, za toleranciju i prihvaćanje različitosti, za parlamentarnu demokraciju, slobodnu upotrebu vlastita jezika i pisma u prosvjeti, tisku, na radiju i televiziji i za slobodno iskazivanje nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih stavova…“

Mi, koji smo sudjelovali u svemu što se zbivalo toga dana u Kukujevcima, na osnivačkoj skupštini, kulturno-umjetničkom programu, svečanom ručku i veselju, uz obvezne tamburaše, do kasnih sati, možemo svjedočiti o jedinom našem grijehu; ljubavi prema svemu onome što jesmo; našem nacionalnom biću, čvrstim vjerskim osjećajima i našem ponosu, što smo duboko svjesni onoga što jesmo.

Bio je kraj rujna, znak da se moram vratiti na posao učiteljice. Suprug mi, sjećam se, javlja da se što prije vratim s djecom, jer veli - zar ne znam da je počeo rat, a sudionici osnivačkog odbora DSHV već su sa mnom napravili svoj plan.

U svečanom dijelu čitat ću svoje pjesme. Otac se po običaju ljuti, govoreći da se ni u što ne miješam. No i ja sam tvrdoglava. Obećala sam i ne ću odustati. Možda je i ta naša upornost smetala one, koji su nam na sve načine tijekom povijesti nastojali zagorčati život, a mi se nikada nismo dali. Zato još više čudi i traži pojašnjenje, značajna za povijest ovih prostora,  tako potpuna predaja i odlazak cjelokupnog stanovništva sa svojih ognjišta.

Živjeli smo stoljećima na svojoj zemlji, ponekad lakše, ponekad veoma teško, ali nikada nikome nije došla u glavu tako suluda ideja da nas sve istjera iz vlastitoga dvorišta.

Danas, nakon dva desetljeća od događaja, na koji nas podsjeća požutjeli novinski članak, istjerani i raseljeni, skupljamo hrabrost da ne izgubimo dostojanstvo, da ostanemo uspravni kao onoga dana, kad smo puni nade slušali našu himnu, ne sluteći protjerivanje iz zavičaja.

Svi smo otišli. Patnja je zamijenila radost, samo na požutjelom novinskom papiru stoje, krupnim slovima, napisane riječi: „Ne kanimo se seliti“.

Što možemo i moramo učiniti nakon dvadeset godina od naše tragedije? Pripremamo se tužno, ali dostojanstveno obilježiti tu žalosnu obljetnicu. Ostaviti Svijetu zapisano upozorenje na veliki zločin, koji nam je učinjen. Da se više nikada ni jednom narodu ne dogodi naša tragedija. I radi naše djece da znaju tko su i odakle dolaze.

Zašto su za potpuno uništenje odabrani baš Kukujevci?

Iz cijele Vojvodine, a posebice iz Srijema, od 1990. do 1995. godine protjeran je veliki broj Hrvata, ali tako potpuno i toliko beskompromisno, nemilosrdno i ponižavajuće, na koji su način iz svoga mjesta istjerani Kukujevčani, ne znam je li zapisano u nekom od udžbenika iz povijesti ratovanja. Stoga selo Kukujevci i njegov narod, koji danas živi raseljen u preko 120 mjesta diljem Hrvatske, zaslužuje hrvatsku i svjetsku pozornost i pomno istraživanje toga fenomena. Ovdje ćemo, zbog kratkoće prostora, navesti samo nekoliko važnijih podataka o selu. Smješteno je u bogatoj i veoma plodnoj, srijemskoj ravnici podno Fruške gore, a 1770. godine carica Marija Terezija daje sagraditi, u tada sigurno malenom naselju, velebnu crkvu Presvetoga Trojstva.

Moglo bi se odmah postaviti sljedeće pitanje: „Zašto baš tu?“. Jesu li postojali neki viši, nama nepoznati razlozi?  Na najnovijem skupu Kukujevčana, jer je to jedini način da se vide i čuju, o tome je razmišljao i župnik iz Šida, pod čiju ingerenciju sada spadaju i Kukujevci, nekada s velikom crkvom uvijek punom vjernika, a danas župa bez župljana!

Vlč. Nikica Bošnjaković nije postavio pitanje: „Zašto je u jednom malom mjestu carica dala sagraditi tako ogromnu crkvu?“. Župnik, čiji je naum obnoviti crkvu u Kukujevcima, pitanje je okrenuo u odgovor i izrekao ove riječi Kukujevčanima i Svijetu: „Nije bez razloga na tom mjestu carica Marija Terezija dala sagraditi onako velebno zdanje! Obnovit ćemo crkvu, dragi Kukujevčani!“, uzviknuo je nadahnut vjerom i Božjim milosrđem, siguran u ostvarenje ovog svetog i plemenitog cilja. Uskoro kani otići u Beč po prvobitne nacrte i po njima obnoviti crkvu, podignuti toranj, kakav je bio prije rušenja 1945. godine. Vratit će crkvi njezin sjaj, koji je imala kad je sagrađena. „Je li to ludost?“, pita se svećenik.

„Nije“, odgovaraju mu htijenja sa samoga dna naših srdaca. Po završetku drugog svjetskog rata crkva je minirana, srušen je toranj i krov. Godinama je kao ruševina stajala u sredini sela i čekala da se dogodi ludost, da mještani, osiromašeni ratom, a potom nacionalizacijom i konfiskacijom, oduzimanjem svega što su imali, da tako uništeni i poniženi do ruba bijede i gladi, obnove svoju crkvu. I uspjeli su.

Do završetka drugog svjetskog rata u selu su živjeli Hrvati i Nijemci, koji su odmah istjerani iz sela, a naseljeni kolonisti. O tim godinama života Kukujevčana treba posebno pisati. Kolonisti su se uselili u bogate njemačke kuće, zavladali selom, zastrašivali i tukli naše ljude, a onda polako počeli odlaziti. Tada se u mjesto doseljavaju Dalmatinci i Hercegovci, život se ponovno vraća. Marljivim radom obnavljaju se imanja i Kukujevčani, kao nekad, žive svoj život, sve do Domovinskog rata u kojemu čitavo mjesto doživljava sudbinu Nijemaca u drugom svjetskom ratu.

Kad god pomislimo, jesmo li kao svjedoci toga vremena, dužni nešto učiniti, onda na prvome mjestu,  moramo sebi i Svijetu postaviti dva pitanja: Prvo, zašto je u 18. stoljeću u tada malenom selu sagrađena crkva, koja svojom veličinom odgovara katedralama velikih gradova? i drugo, zašto je pred početak naše oslobodilačke akcije „Oluja“ istjeran onaj dio stanovništva koji je ostao u Kukujevcima?

O čemu je ovdje riječ? Poznata činjenica da je iz Vojvodine, posebice iz Srijema, protjeran veliki broj Hrvata, za Kukujevce ne vrijedi. Iz toga je sela istjerano cjelokupno stanovništvo! Poslije devedesete godine pred zastrašivanjima, mučenjima i nakon nekoliko ubojstava, uplašeni stanovnici odlaze u Hrvatsku. Ali ne odlaze svi. Ipak su, iako u strahu, mnogi još ostali u selu, poput Hrvata u drugim selima i gradovima Vojvodine.

Pred našu oslobodilačku akciju „Oluja“ u selo upada, ne znam je li službena ili neslužbena vojska, koja je oružjem istjerala ostatak sela. Važno je napomenuti; Ako su na ovaj prostor htjeli naseliti srpsko stanovništvo, koje nije htjelo ostati u Hrvatskoj, imali su pored Kukujevaca i druga sela s nesrpskim stanovništvom. Zašto su odabrali baš  Kukujevce? Pitamo se godinama mi Kukujevčani.

Smatramo da selo nije zaslužilo takvu sudbinu i da bi bilo bar donekle pravedno, ako se u ovako strašnom zločinu uopće može govoriti o pravednosti i pravdi, da je dio stanovnika ostao u selu kao i u ostalim mjestima Srijema, Bačke i Banata.

Kukujevčani se nikomu nisu nametali, ničije prisvajali, ni uzimali, ni za čijim težili. Uvijek nam je bilo dosta samo našega. Imali smo bogatu zemlju i vinograde. Imali smo vrijedne ljude, uvijek dio školovane mladosti, našeg Živka Bertića, advokata, književnika i političara, liječnike, inženjere, učitelje, profesore, slikare, kipare, graditelje, vrhunske majstore svih zanata…  Imali smo školu, dobre učitelje, dva doma kulture, knjižnicu i čitaonicu, naše običaje i tradiciju ljubavi prema zemlji.

Ostaje nam vjerovati, kao što smo uvijek činili - da će jednoga dana na našu veliku radost, ponovno gromoglasno zazvoniti zvona crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima.

Zazvonit će naša zvona da nas kao nekad pozovu na krštenje novorođenih Kukujevčana.

Do tada ćemo se nadati. Čekati odgovore na naša pitanja i radovati se ponovnom susretu.

Nemoguće je, jer je Božje milosrđe veliko i Njegova odluka konačna, da je uzaludno 1770. godine sagrađena onako velebna crkva, a da u 21. stoljeću bude bez i jednog vjernika. I nadamo se da će nam se samo otkriti, samo kazati: „Zašto su u dva rata iz našega sela istjerani njegovi stanovnici, koji su se okupljali u toj crkvi?“

1945. godine Nijemci, a 1990. - 1995. Hrvati.

Za obilježavanje dvadesete obljetnice svoga protjerivanja iz zavičaja, Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata, odlučili su se između ostaloga, i za svoju himnu s naslovom  „Vratit ću se zemljo“ na stihove Ljubice Kolarić-Dumić i glazbu Josipa pl. degl' Ivellia.

Napisao i snimio: Zlatko ŽUŽIĆ

 

Poetski kutak

  • Na našem balkonu, ljubavi

    Na našem balkonu, ljubavi
    cvjetovi su usnuli,
    promrzli vjetar drijema,
    a ….  tebe nema

    Na našem balkonu, ljubavi
    pauk nečujno plete mrežu
    u zamku hvata vrijeme,
    tka uspomenu, moju

    Uz naš balkon, ljubavi
    i vrba je glavu sagnula
    po ramenu kosu rasula
    ni pogledati na balkon neće,
    nema nas, nema osmijeha, sreće

    Na našem balkonu, ljubavi
    minule godine, sve je tiho i tiše
    ni tebe, ni mene nema više
    samo čvrsto spava,
    crvena ruža zaborava

    Na našem balkonu, ljubavi
    cvjetovi su usnuli,
    promrzli vjetar drijema,
    a …. tebe nema
    Samo čvrsto spava
    crvena ruža zaborava

    Danica Vukelić


Najljepše mjesto u Srijemu je:
 

MP3 Player


PopUp MP3 Player (New Window)

Social Media Links


Copyright DataSector d.o.o.